2006-04-05

Neke očitosti o integralima

imam zadatak
odredite površinu (duljinu) domene funkcije
i kada rjesim domenu kako odredim njenu duljinu???

Ako pričamo o funkciji jedne realne varijable (što bi se dalo zaključiti na osnovu tvog poistovjećivanja površine i duljine):

domena je u većini slučajeva (disjunktna) unija (konačno mnogo) nekih intervala (bilo otvorenih, zatvorenih, poluotvorenih...), i pojedinih točaka (singletonova). Jednostavno zbroji duljine svih tih intervala. Duljina od intervala a,b (bilo [a,b], bilo [a,b>,...) je b-a .
Na primjer, duljina od [1,2>U<3,7>U{-2,0} je (2-1)+(7-3)=1+4=5 . Duljina od <-oo,-4>U[0,5] je, naravno, beskonačna.
Teoretski, možeš tako izračunati i ako imaš prebrojivo mnogo takvih intervala, samo što tada ovo "zbroji duljine" postaje izračunavanje sume reda. Npr. duljina od <-1,-1/2>U<-1/4,-1/8>U<-1/16,-1/32>U.... je 1/2+1/8+1/32+....=(1/2)/(1-1/4)=2/3 .
**
Ako se radi o funkciji više varijabli, stvari su kompliciranije. No jednom kad imaš neku razumnu karakterizaciju domene (npr. jednadžbama ili nejednadžbama), to je standardni problem "odredi površinu/volumen/.... nekog skupa", koji se onda najčešće rješava geometrijski (crtanjem i uočavanjem geometrijskih likova/tijelâ), ili u kompliciranijim slučajevima, integriranjem.
i kako odretiti povrsinu i duljinu slike neke fnkcije?
Jednakim postupkom. :-) Samo prvo sliku prikažeš kao uniju intervalâ... ili, za funkcije s višedimenzionalnom kodomenom, karakteriziraš je (ne)jednadžbama i onda to integriraš (preciznije, integriraš konstantu 1 po tom području, odnosno karakterističnu funkciju tog područja po nekom pravokutniku koji ga sadrži).
i broj siljaka?
Broj čega? [:-)]
Vjerojatno se misli na (izolirane) točke u kojima je funkcija neprekidna, ali nije derivabilna. Dobri kandidati za to su točke na kojima se susreću razna pravila definicije, za funkcije definirane po slučajevima. U svakoj takvoj točki treba provjeriti neprekidnost i derivabilnost, i na kraju prebrojiti.

2006-03-01

Rješenja pismenog ispita iz Teorije skupova 2006-02-24

    1. Označimo skup beskonačnih podskupova od ℚ sa S. Očito je S⊆℘(ℚ), pa vrijedi card S≤card ℘(ℤ)=2ℵ₀=c. S druge strane, lako je konstruirati injekciju sa ℝ u S: svakom realnom x pridružimo {y∈ℚ:y≤x}. (To je injekcija jer između svaka dva realna broja postoji bar jedan racionalan broj.) Dakle, card S≤c, što skupa s ovim gore daje card S=c.
    2. Sigurno ih ima ne više nego svih segmenata u ℝ, dakle najviše kontinuum. S druge strane, svakom realnom x iz segmenta [1/4,1/3] možemo injektivno pridružiti segment [x,1/2] koji je disjunktan sa ℤ. To znači da ih ima barem koliko i realnih brojeva u segmentu [1/4,1/3], a to je kontinuum.
      Možemo i direktno: ako skup takvih segmenata označimo s T, funkcija f:ℤ×〈0,1〉×〈0,1〉→T;(m,y,z)↦[m+y⋅z,m+y] je bijekcija (dokažite).
  1. ∑α∈ω⋅2+2(2+α+2α)= ∑α∈ω(2+α+2α)+ ∑α∈ω(2+(ω+α)+2ω+α)+ (2+ω⋅2+2ω⋅2)+ (2+(ω⋅2+1)+2ω⋅2+1)= supn∈ω∑α=0..n-1(2+α+2α)+ supm∈ω∑α=0..m-1(ω+α+2ω⋅2α)+ (ω⋅2+(2ω)²)+ (ω⋅2+1+(2ω)²⋅2)= supn∈ω(2+0+2⁰+2+1+2¹+...+2+n-1+2n-1)+ supm∈ω(ω⋅(1+2⁰+1+2¹+...+1+2m-1))+ (ω⋅2+ω²+ω⋅2+ω²⋅2)= ω+ω⋅supm∈ω(1+2⁰+1+2¹+...+1+2m-1)+ω⋅(2+ω+2+ω⋅2)= ω+ω⋅ω+ω⋅(ω+ω⋅2)= ω²+ω²⋅3=ω²⋅4.
  2. Tvrdnja ne vrijedi, kontraprimjer je kanonski ne-dobro uređen skup ω*. Za njega stvarno postoji jedinstvena auto-sličnost, što nije problem dokazati matematičkom indukcijom, ili na sljedeći način: uzmemo konkretni skup tipa ω*, recimo ℤ⁻ uređen standardno, i neka je f:ℤ⁻→ℤ⁻ sličnost. Tada, budući da je s m(x):=-x zadana sličnost između ℤ⁻ i ℤ⁺, te je kompozicija sličnosti sličnost, vidimo da je m∘f∘m sličnost između ℤ⁺ i ℤ⁺. Budući da je ℤ⁺ dobro uređen, za njega postoji jedinstvena sličnost i to je identiteta. Dakle m∘f∘m je identiteta na ℤ⁺, a onda je f identiteta na ℤ⁻. Dakle, svaka auto-sličnost od ℤ⁻ je identiteta, odnosno postoji jedinstvena takva. No ℤ⁻, naravno, nije dobro uređen, jer sâm nema najmanji element.
  3. Promotrimo skup T:={y∈S:y≼x}. T je parcijalno uređen restrikcijom uređaja ≽, obrnutog uređaju ≼, odnosno možemo pisati da je (T,≽) PUS. Budući da imamo refleksivan uređaj, vrijedi x≼x, dakle x∈T, pa T nije prazan. Svaki lanac u T je neprazan totalno ≽-uređen podskup u T, dakle i neprazan totalno ≼-uređen podskup u S, odnosno lanac u S, pa po pretpostavci zadatka ima ≼-donju među u S; označimo je s d. Budući da je lanac neprazan, u njemu postoji bar jedan element l. Budući da je lanac u T, vrijedi l∈T, odnosno l≼x. Budući da je d ≼-donja međa za taj lanac, specijalno vrijedi d≼l, pa po tranzitivnosti d≼x, odnosno d∈T. Sada primijetimo, budući da je T uređen obrnuto od S, da je d gornja međa za naš lanac u skupu T. Odnosno, svaki lanac u T ima gornju među u T. Vidimo da su ispunjeni svi uvjeti Zornove leme za skup T, pa postoji maksimalni element u T; nazovimo ga z. Budući da je z∈T, odmah imamo z≼x. Treba još vidjeti da je z minimalan element u S (Zornova lema nam daje da je maksimalan u T). Pretpostavimo da postoji w∈S takav da je w≺z. Po tranzitivnosti bi tada bilo i w≺x, odnosno w∈T, što je u kontradikciji s maksimalnošću od z u skupu T (sjetimo se, T je obrnuto uređen). Dakle, z je stvarno minimalan element u skupu S, i vrijedi z≼x.
  4. Neka su x i y elementi od ℕ, takvi da x ne završava znamenkom 0 (nije djeljiv s 10). Ako zadnju znamenku od x označimo s a, a prvu znamenku od y označimo s b (b:=0 ako je y=0), vidimo da je x u relaciji R s 10a+b, te je 10a+b u relaciji R s y. Dakle, x je u relaciji R² s y, pa je pâr (x,y) u tranzitivnom zatvorenju od R (svaka tranzitivna relacija koja sadrži R mora sadržavati i parove (x,y) i (y,z), a time i (x,z)). S druge strane, ako je x djeljiv s 10, on je u relaciji jedino s 0. Budući da je 0 također djeljiva s 10, svaki "lanac" oblika xRyR...Rz mora završavati nulom, odnosno za tranzitivno zatvorenje možemo dodati samo još (x,0), gdje su x djeljivi s 10. Dakle R⁺=R²=((ℕ\10ℕ)×ℕ)∪(10ℕ×{0}).

2006-02-28

Rješenja pismenog ispita iz Teorije skupova 2006-02-10

    1. Označimo skup čiji broj elemenata tražimo sa S. Očito je S⊆℘(ℤ), pa vrijedi card S≤card ℘(ℤ)=2ℵ₀=c. S druge strane, svaki podskup od ℕ je dobro uređen i podskup od ℤ. Dakle, ℘(ℕ)⊆S, odnosno card ℘(ℕ)=2ℵ₀=c≤card S. Sve u svemu, card S=c.
    2. Ako je T skup takvih funkcijâ, preslikavanje g:T→C¹(ℝ⁻)×ℝ×C²(ℝ⁺);f↦(f|ℝ⁻,f(0),f|ℝ⁺) je bijekcija. (Injekcija je jer se dvije funkcije s ℝ u ℝ koje se razlikuju, razlikuju ili na ℝ⁻, ili u nuli, ili na ℝ⁺. Surjekcija je jer se svaka uređena trojka (f₁,a,f₂) u kodomeni može dobiti kao g(f), gdje je f po slučajevima definirana kao f₁, a, odnosno f₂.) Dakle, card T=card(C¹(ℝ⁻)×ℝ×C²(ℝ⁺))=(card C¹(ℝ⁻))⋅(card ℝ)⋅(card C²(ℝ⁺)). Prvi i treći kardinalni broj su jednaki c, argumentom koji je napravljen na vježbama. Odnosno, card T=c⋅c⋅c=c³=c.
  1. Tvrdnja vrijedi. Da bismo je dokazali, dokazujemo dvije inkluzije.
    • (⊆) Neka je x∈⋃⋃A² proizvoljan. To znači, po definiciji unije, da postoji y∈⋃A² takav da je x∈y. Opet po definiciji unije, imamo da postoji z∈A² takav da je y∈z. Budući da je z∈A², z je uređen par elemenata iz A, recimo z=(a,b)={{a},{a,b}}, gdje su a i b elementi iz A. Sada, po definiciji para y∈z znači y={a} ili y={a,b}, a u svakom od tih slučajeva opet po definiciji para x∈y povlači x=a ili x=b. U svakom slučaju x∈A.
    • (⊇) Neka je s∈A proizvoljan. Tada je (s,s)={{s}}∈A², pa je {s}∈⋃A² (jer je {s}∈{{s}}∈A²), te je s∈⋃⋃A² (jer je s∈{s}∈⋃A²).
  2. ∏α∈ω+2(α+2)α+1= (∏α∈ω(α+2)α+1)⋅(ω+2)ω+1⋅(ω+3)ω+2=
    (supn∈ω∏α=0..n-1(α+2)α+1)⋅(ω+2)ω⋅(ω+2)⋅(ω+3)ω⋅(ω+3)⋅(ω+3)=
    supn∈ω(21⋅32⋅...⋅(n+1)n)⋅ωω⋅(ω+2)⋅ωω⋅((ω+3)⋅ω+ω+3+ω+3+ω+3)=
    ω⋅ωω⋅ωω⋅(ω²+ω⋅3+3)= ωω⋅2+2+ωω⋅2+1⋅3+ωω⋅2⋅3
  3. 2≤ℵ₀≤2c, pa je 2c≤ℵ₀c≤(2c)c=2c⋅c=2c, odnosno ℵ₀c=2c.
    1≤ℵ₁≤c (ovo zadnje jer je ℵ₁ najmanji od svih kardinalnih brojeva većih od ℵ₀, a c je veći od ℵ₀ po Cantorovom teoremu), pa je c=1⋅c≤ℵ₁⋅c≤c⋅c=c, odnosno ℵ₁⋅c=c.
    Dakle, (ℵ₁⋅c)ℵ₀=cℵ₀=(2ℵ₀)ℵ₀=2ℵ₀⋅ℵ₀=2ℵ₀=c.
    Sve u svemu, rezultat je 2c+c, što je između 2c+0=2c i 2c+2c=2⋅2c=2c+1=2c; dakle jednak je 2c.
  4. Promotrimo skup T:={y∈S:y≻x}.
    T je parcijalno uređen restrikcijom uređaja ≺, možemo pisati da je (T,≺) PUS.
    Također, budući da x nije maksimalan, postoji bar jedan y∈S takav da je y≻x, odnosno T nije prazan.
    Svaki lanac u T je neprazan totalno uređen podskup u T, dakle i neprazan totalno uređen podskup u S, odnosno lanac u S, pa kao takav ima gornju među u S; označimo je s g. Budući da je lanac neprazan, u njemu postoji bar jedan element l. Budući da je lanac u T, vrijedi l∈T, odnosno l≻x. Budući da je g gornja međa za taj lanac, specijalno vrijedi g≽l, pa po tranzitivnosti g≻x, odnosno g∈T. Dakle, svaki lanac u T ima gornju među u T.
    Vidimo da su ispunjeni svi uvjeti Zornove leme za skup T, pa postoji maksimalni element u T; nazovimo ga z. Budući da je z∈T, odmah imamo z≻x.
    Treba još vidjeti da je z maksimalan element u S (Zornova lema nam samo daje da je maksimalan u T). Pretpostavimo da postoji w∈S takav da je w≻z. Po tranzitivnosti bi tada bilo i w≻x, odnosno w∈T, što je u kontradikciji s maksimalnošću od z u skupu T. Dakle, z je stvarno maksimalan element u skupu S, i vrijedi z≻x.